Slika 129 od 173
--ZALAZAK SUNCA--Još bakreno nebo raspaljeno sija, Sva reka krvava od večernjeg žara; Još podmukli požar kao da izbija Iza crne šume starih četinara Negde u daljini čuje se da hukti Vodenički točak promuknutim glasom; Dim i plamen žderu nebo koje bukti, A vodeno cveće spava nad talasom. Opet jedno veče... I meni se čini Da negde daleko, preko triju mora, Pri zalasku sunca u prvoj tišini, U blistavoj senci smaragdovih gora - Bleda, kao čežnja, nepoznata žena, S krunom i u sjaju, sedi, misleć na me... Teška je, beskrajna, večna tuga njena Na domaku noći, tišine i tame. Pred vrtovima okean se pruža, Razleće se modro jato galebova; Kroz bokore mrtvih docvetalih ruža Šumori vetar tužnu pesmu snova. Uprtih zenica prema nebu zlatnom, Dva giganta Sfinksa tu stražare tako, Dokle ona plače; a za morskim platnom, Iznemoglo sunce zalazi, polako. I ja kome ne zna imena ni lica, Sve sam njene misli ispunio sade. Vernost se zaklinje s tih hladnih usnica... Kao smrt su verne ljubavi bez nade! Vaj, ne
Komentari slike
Molimo prijavite se za komentarisanje.